Nisam na otoku rođen. I ne živim na njemu. Ipak imam iluziju da sam s njime posebno srođen, da nigdje drugdje na svijetu nisam kod kuće kao u hvarskome Staromu Gradu. Razlog je tomu učestalost dolazaka od najranije mladosti, uska povezanost sa srodnicima i prijateljima, a ponajprije raznolikost i bogatstvo doživljaja u svim godišnjima dobima i na vrlo različitim lokalitetima, kako na moru tako i na kraju. Ne mogu, naravno, kazati da sam čitav otok prošao, da sam zavirio u sve njegove otajne ambijente ili doplovio (da ne kažem: doplivao) u brojne njegove uvale i primorske zakutke, ali smijem potvrditi da sam nastojao odmjeriti mu koordinate i upoznati mu razmjere.
 

Neću sada govoriti o uljuđenom i pitomom Pajizu, o njegovim kalama i pjacetama, o njegovim dvorima i vrtovima, salonima i konobama, pa ni o neusporedivom Tvrdlju. Trebao bi mi dar pripovjedača, a raspolažem isključivo sposobnošću svjedoka i voljom da fiksiram neka iskustva kao zalog duboke veze sa zavičajem svih mojih predaka. Osjećanje duga prema bliskoj mi (a nepotpuno vlastitoj) sredini vodilo me da nastojim otok što više usvojiti. A to se moglo ponajprije hodanjem – jedino pješak može osvojiti teren i samo se ljudskim korakom može steći potpuniji dojam o svojstvima zemlje.